Snaga Svjesnosti

U prethodnom blogu sam pisala o tome što je u pozadini kažnjavanja djece, zašto to roditelji rade i kako se odražava na djeci, pa idemo vidjeti što možemo napraviti umjesto kazne.

Najprije bih vas voljela podsjetiti da svi griješimo, i odrasli i djeca. Sjetite se neke svoje pogreške, bilo u dječjoj ili odrasloj dobi, nekog svog “neposluha” prema autoritetima i onoga što vam je u tim trenutcima bilo potrebno – kazna zbog te greške (vikanje, kritiziranje, posramljivanje, ne daj Bože fizički nasrtaj) ili razumijevanje zbog učinjenje greške i smjernice ili pomoć kako ju sljedeći put ne napraviti. Također se sjetite koje su vam misli prolazile kroz glavu. Sigurna sam da su to bile misli poput “opet sam pogriješio/la, nesposoban/na sam, s čim će me sada kazniti, nadrapao/la sam, bojim se kazne i njihove reakcije, kako mi se mogla dogoditi greška, glup/a sam, itd.” Sve do jedna misao koja narušava sliku djeteta o sebi, umanjuje njegov osjećaj vlastite vrijednosti i stvara strah od bilo koje iduće greške, neposluha ili protivljenja, strah od reakcija “autoriteta”, strah da će izgubiti nešto do čega mu/joj je stalo. A onda, kada djeca odrastu, čudimo se kako se ne znaju zauzeti za sebe, kako najviše udovoljavaju drugima a najmanje sebi, kako se ne usude isprobati nešto novo, mijenjati svoj život nabolje, kako dozvoljavaju sebi i drugima da ih gaze, kako sami sebe kažnjavaju za učinjene pogreške. Ne trebamo se čuditi jer su kroz svoje odrastanje naučili bojati se grešaka (pa zato se i ne usude pokušati nešto drugačije), naučili su da “autoritete” moraju slušati i ne proturječiti im, da ih se trebaju bojati, naučili su da svaka greška ili neposluh nose sa sobom kaznu a najviše od svega su naučili da ne cijene sebe.

Također, puno puta kažnjavamo djecu za nešto što nisu sposobna izvršiti, što jednostavno njihov stupanj razvoja ne podržava ili zbog vještina koje još nisu stekli. Tako npr. kažnjavamo mlađeg školarca zbog neizvršavanja svojih školskih obveza a ono još nije steklo vještinu upravljanja tim obvezama. Ili kažnjavamo mlađe dijete, pa čak i tinejdžere zbog burnih reakcija ili agresije a zaboravljamo da im se dio mozga, zadužen za kontrolu emocija, još nije razvio i da još nisu naučili vještinu kontroliranja svojih neugodnih emocija. Ovo je kao da kažnjavate dijete jer ne zna plivati. Jednostavno nije naučio tu vještinu ili iz nekog razloga učenje ide teže.

Pa što onda možemo umjesto kažnjavanja? Najprije pogledati u sebe i vidjeti što je to što nas toliko trigerira u dječjem neposluhu ili pogreškama, koje se naše rane bude u tom trenutku, od čega nas tada naš ego brani. Na kojim područjima kod sebe trebamo proraditi. Ukoliko su nesvjesni zapisi duboko utkani, vjerojatno je potrebna psihoterapija. U samo onim površnim korekcijama misli i ponašanja, dovoljan bi mogao biti coaching. Ovo je individualno i zato je potreban individualni pristup i razgovor sa stručnjakom. I to ne znači da nećemo više nikada eksplodirati na dijete, viknuti ili nešto treće, to znači da će biti sve manje i manje takvih reakcija a sve više osvještavanja štetnih obrazaca.

Zatim je važno povezati se sa svojim djetetom. Najbolje korekcije u ponašanju se događaju nakon konekcije. “Connection before correction” (konekcija prije korekcije) je fundamentalna premisa svjesnog roditeljstva. Povezati se možete na bezbroj načina, od samog povezivanja s djetetovim osjećajima, razumijevanjem pozadine njegovog ponašanja, do zajednički provedenog vremena, pokazivanjem zanimanja za djetetove interese, prihvaćanjem djeteta baš onakvog kakav je, itd.

Pregovarajte s djecom, pokažite im da vam je stalo do njihovog mišljenja, da imaju pravo izreći ga, da ćete ga uvažiti tamo gdje je to moguće, da mogu sudjelovati u kreiranju pravila. Tamo gdje djeca sudjeluju u kreiranju pravila, veća je vjerojatnost da će ih i poštovati jer osjećaju da ih se čuje i vidi. Na taj način manje ulaze u borbe i razumiju da mi roditelji nismo protiv njih, naprotiv, da smo u istom timu, što pozitivno utječe na izgradnju međusobnog odnosa. Ujedno se uče pregovaranju, što će im uvelike koristiti jednom kada odrastu. I nije stvar u tome tko gubi, tko dobiva, već je stvar u pristupu u kojem se vodi računa o svakom članu obitelji, o svačijem mišljenju, da svi znaju da jednako vrijede i da odluke ne donosi samo jedna osoba. I nećemo se uvijek svi međusobno složiti, bit će ponekad teško doći do zadovoljavajućeg cilja i bit će situacija kada možda nećemo moći uvažiti djetetovo mišljenje, no barem ćemo mu pokazati da smo spremni ući u dijalog i da poštujemo njegovo mišljenje, što uvelike utječe na samopouzdanje i samopoštovanje djeteta. Neke situacije zaista nisu i ne mogu biti predmet pregovaranja s djetetom i to je sasvim u redu. Svaka obitelj ima svoja pravila i svaka obitelj određuje koje su to situacije, no važno ih je jasno unaprijed iskomunicirati djeci. U “nepregovaračke” situacije zasigurno ulaze one vezane za sigurnost djece, uključujući neprimjerena ponašanja, nanošenje boli sebi i drugima i sl.

Postavljanje granica je jedna od najvažnijih stavki svjesnog roditeljstva. Pri tome je važno i kako mi te granice postavljamo sa samim sobom i s okolinom jer je ovo ključni dio za izgradnju kvalitetnih odnosa. Ako nismo osvješteni, mi naše granice prvenstveno postavljamo kao obranu i zid od vanjskog svijeta, štitimo se iz straha i kontrole našeg ega, kako nebismo osjetili bol od drugih. Čineći ovo, izbjegavamo onaj teži dio posla a to je upoznavanje i razumijevanje sebe na jednoj dubljoj razini. Kada to postignemo, tada granice postavljamo iz ljubavi prema sebi i iz samopoštovanja, ne iz straha, potrebe za kontrolom ili obrane od napada. Isto primjenjujemo kada je riječ o granicama postavljenim djeci. Umjesto da postavljamo zidove između nas i djece, granicu bismo trebali postaviti tako da se ona manje odnosi na samo djetetovo ponašanje a više na način na koji živimo. Tako npr. nećemo zabranjivati i micati slatkiše od djece, natezati se s njima koliko su pojeli i koliko još mogu, već jednostavno nećemo kupovati slatkiše i unositi ih u naš dom. Ili npr, ako branimo djeci da koriste mobitele u spavaćoj sobi pred spavanje, to pravilo će se primjenjivati na sve ukućane pa tada niti mi nećemo nositi mobitele u spavaću sobu. Kod postavljanja granica je važno pitati se “je li ova granica proizašla iz mog ega ili iz djetetovih potreba?” Roditelji često koriste retoriku da sve što rade, rade u najboljem interesu djeteta. No, je li ovo zaista točno? U velikoj većini nije jer upravo to sve što rade rade iz vlastitih očekivanja, želja, potreba a rijetko iz djetetovih. Ako roditelji zahtjevaju od djece odlične ocjene, uglavnom ih zahtijevaju zbog sebe i svog osjećaja da su “uspjeli kao roditelji”. Osim ego-orijentiranih granica, postoje i one životne koje se jednostavno moraju postaviti, poput higijene, obveznog obrazovanja, primjerenog ponašanja prema sebi i drugima, brige o zdravlju i sigurnosti i pridržavanja zakona. Ovakve granice moraju biti jasno iskomunicirane djeci iz pozicije lidera, ne šefa. Pretjerano igranje igrica je nešto što spada u ove zadnje granice jer ono negativno utječe na fizičko i emocionalno stanje djece. Granica se u ovom slučaju komunicira na način da djetetu damo do znanja da razumijemo njegovu želju za igranjem igrica, no da pretjerano igranje predstavlja ugrozu za njegovo zdravlje pa samim time je naša odgovornost, kao roditelja, da se pobrinemo za njegovu dobrobit. Tada zajedno možemo doći do rješenja i načina kako umanjiti štetu djetetovom zdravlju a opet zadovoljiti npr. djetetovu potrebu da se na taj način poveže s vršnjacima. Pri postavljanju granica je jako važno kako se one komuniciraju – iz pozicije moći ili iz pozicije lidera? Energijom koja odiše ljubavlju i brigom ili kontrolom i superiornošću? Tonom glasa koji naređuje ili onim koji govori da smo saveznici i partneri? Ovdje ne trebam puno pisati, samo sami sebe propitajte što bi vama bilo draže u odnosu s npr. partnerom ili nadređenim na poslu.

I kao posljednje, ne zaboravite posljedice, no ne one koje ustvari zamjenjuju kazne, već one životne i prirodne posljedice s kojima će se dijete susretati tijekom cijelog života i koje ga ujedno uče psihološkoj otpornosti. Svaki put kojim izabremo ići, nosi svoje posljedice, bile one pozitivne ili negativne. Ako npr. dijete ne izvršava školske obveze i ne uči, prirodna posljedica je nezadovoljavajuća ocjena, frustracija zbog toga, manje znanja, možda kasnije i lošiji prosjek pa nemogućnosti upisa u željenu srednju školu ili fakultet. Zašto da ga vi kažnjavate zbog toga i narušavate vaš odnos? Čak i ako vam se čini da je nezainteresiran, kaznama ga sigurno nećete natjerati da postane zainteresiran, naprotiv, još ćete ga više odvesti u to područje nezainteresiranosti pa čak i netrpeljivosti prema vama. Ako se odluči biti grub prema svojim vršnjacima, prirodna posljedica je gubitak prijatelja i ljudi koji žele biti u njegovom društvu. Na ovaj način djeca (pa i mi odrasli) najbolje uče što koja odluka u životu nosi sa sobom, osobito ako je iskuse na vlastitoj koži. Nije uloga roditelja da kontrolira djetetove odluke i posljedice istih, osobito ako je riječ o (pred)tinejdžerima. Ako i dođe do grešaka u odlukama, a sigurno će doći, prigrlite i te greške jer one nisu neprijatelji već sastavni dio odrastanja i učenja. Sjetite se koliko ste puta i vi osobno nešto naučili iz svojih grešaka i kako su vas baš te greške usmjerile nekim putem kojim ne biste krenuli da nije bilo tih grešaka. Sigurna sam da ih svi imamo napretek. Evo, ja prva ću reći da me je moja najveća greška (tradicionalni pristup odgoju mog sina u prvim njegovim godinama) dovela danas do mjesta na kojem sam beskrajno zahvalna i na kojem se vjerojatno ne bih našla da nije bilo te greške. Umjesto da smatramo da mi moramo svoju djecu naučiti lekcijama i kazniti ih, dopustimo prirodnim i životnim posljedicama da ih tome nauče. Pa i ako vidite da je neki izbor vašeg djeteta doveo do njegove frustracije ili nepoželjnih posljedica, pokušajte prihvatiti te njegove prirodne posljedice, nemojte ga spašavati od njih. To što vi ne možete gledati svoje dijete da se “muči”, to je stvar vašeg ega, onoga što vi ne mođete podnijeti pa onda radije proradite na tome a ne da dijete spašavate od situacija i osjećaja koji će jačati njegovu rezilijentnost. Umjesto spašavanja, pokažite djetetu da vjerujete da će ono pronaći najbolji način za rješavanje problema i prolazak kroz tešku situaciju, a ovo će mu pomoći da se ne boji takvih situacija i da se suoči s njima bez obzira koliko mu teško bilo.

Kada se odmaknemo od tradicionalne paradigme i discipliniranja djece putem kazni, ulazimo u novu paradigmu uzajamnog poštivanja i osnaživanja, zdravog razvoja djetetovog identiteta, poboljšane slike o sebi i razvoju odnosa roditelj-dijete u kojem dijete roditelja vidi kao saveznika a ne kao diktatora ili šefa.