Snaga Svjesnosti

Nedavno su me na na jednom druženju pitali koje kazne primjenjujem za svoju djecu. Kada sam rekla da ja svoju djecu ne kažnjavam, nastao je muk, veliki upitnik nad glavama osoba koje su me to pitale i zamuckivanja “kako to mislim”.

Da se razumijemo, da su me ovo pitali prije cca 6 godina, imala bih podosta toga za navesti. Mislila sam da ću kaznama “nešto naučiti” svoje dijete, no njima sam samo pogoršavala situaciju i dodatno narušavala sliku svog djeteta o sebi.

Uvriježeno je mišljenje u tradicionalnom odgoju da je kazna = disciplina. Ova paradigma je ekstremno toksična i pokazuje koliko je društvo neosvješteno i nesvjesno što ustvari kazna čini djeci. Roditeljima, bili oni emocionalno stabilni ili ne, osviješteni ili ne, je dano pravo da upravljaju svojom djecom, njihovim umom i tijelom bez posljedica. Posljedice za roditelje nastaju samo u ekstremnim slučajevima nasilja. Riječ “disciplina” ili “kazna” u tradicionalnom roditeljstvu se podrazumijeva da dijete treba patiti kako bi nešto naučilo. Jedino što dijete uči iz ovoga je da je u redu kažnjavati slabije (bilo to vikanje, udaranje ili nešto treće), da nakon grešaka zaslužuje patnju, kaznu i uskraćivanje nečega što mu je važno, da se boji svojih roditelja, da se treba sramiti svojih grešaka i da je ono u kontroli svojih roditelja.

Nametnuta uvjerenja da je roditelj taj koji treba dominirati nad djetetom, da roditelj ima moć, da mora kontrolirati dijete, nametati mu osjećaj straha, krivnje i srama su uvjerenja koja kod djece uzrokuju osjećaje manje vrijednosti, manje samopoštovanja i sigurnosti i uz koje dijete gradi svoj (narušeni) identitet. Nerijetko takva djeca nastave prenositi ovakve obrasce na sljedeće generacije i sami postaju oni koji kažnjavaju i dominiraju nad slabijima.

Disciplina, odnosno, kažnjavanje djece je jedan od najjačih egoističnih postupaka čovječanstva, koji utječu ne samo na djecu, već i na šire aspekte naših života. Svaki put kada kaznimo dijete zbog njegovog ponašanja, kršenja pravila ili dogovora, to je odraz naše nemoći i našeg povrijeđenog ega. U tom trenutku u nama se budi ono naše malo unutarnje povrijeđeno dijete, vraćamo se u situacije iz djetinjstva kada nismo imali nikakvu moć (osobito ako smo bili tradicionalno odgajani), kada nas naši primarni skrbnici nisu vidjeli i čuli. Tada naše nesvjesno “progovara”, tijelo nam ulazi u borbu, osjećamo ljutnju i jedino rješenje koje vidimo je da naše dijete preuzme te naše osjećaje, da skinemo sa sebe odgovornost istih.

Kažnjavanjem roditelji samo privremeno daju sebi osjećaj moći i dominacije a djeca ne uče disciplinu, već uče da je u redu kažnjavati druge. Svaki puta kada krenete kazniti svoje dijete, zapitajte se biste li kažnjavali neku odraslu osobu, npr. svoga partnera jer nije skuhao ručak. Vjerojatno ne biste, jer bi to značilo prekid odnosa, odbacivanje vas od strane te osobe ili prijavljivanje nadležnim institucijama ako je riječ o fizičkom kažnjavanju. Djecu kažnjavamo jer su bezpomoćna, jer si dajemo za pravo da smo superiorniji od njih i da su oni “naše vlasništvo”. A to sve upravo radi naš ego, onaj koji nas brani od “opasnosti” iz vanjskog svijeta. Upravo je neposluh djeteta ta opasnost koju osjećamo.

Dok god roditelj brani svoj ego, toliko dugo će narušavati djetetovu sliku o sebi a odnos roditelj-dijete će se polako narušavati sve dok se jednom potpuno ne prekine.

p.s. Ovaj tekst nije napisan u cilju kritiziranja nekoga, već u svrhe edukacije i osvještavanja svih nas kako bismo bolje razumjeli sebe pa onda i svoju djecu te stvarali bolje međusobne odnose.