Snaga Svjesnosti

Jesi li i ti jedan od onih roditelja koje muči manjak motivacije njegovog (pred)tinejdžera, osobito prema učenju i školskim obvezama? Ako jesi, nastavi čitati. 🙂

Ako gledate malo oko sebe svoju i tuđu djecu, osobito starije školarce, i ako se sjetite njihove radoznalosti kada su bili mali, stotinu i jednog pitanja, volje i želje za učenjem, istraživanjem, propitivanjem, vidjet ćete da danas gotovo ničega od navedenog nema u toj djeci, ili je toga vrlo malo ostalo. Nažalost, skoro pa i ne postoji (pred)tinejdžer koji se veseli školi i učenju. Baš naprotiv, 99% njih mrzi školu, zadaće, učenje, čitanje i jedva čekaju praznike da se riješe tog tereta. Nije teško zaključiti da mi odrasli ubijamo u njima sve ovo spomenuto iz djetinjstva, pa samim time i motivaciju. Za veliki dio je zaslužan školski sustav, kojeg nažalost kao pojedinci teško možemo mijenjati (a možda i možemo kada bi bilo dovoljno okupljenih pojedinaca s istim ciljem), pa ajmo vidjeti što roditelji mogu učiniti i kako mogu doprinijeti da se barem mali dio motivacije vrati kod njihovih (pred)tinejdžera.

• Školske obveze su odgovornost djece a ne roditelja. Stariji školarci, odnosno (pred)tinejdžeri bi trebali biti sami odgovorni za svoje obveze, školske ili bilo koje druge. Ako roditelj preuzima na sebe tu odgovornost, dijete nema potrebu truditi se zapamtiti koje su njegove obveze ili pak dobiva dojam da ono nije sposobno samo ih izvršiti ili samo voditi računa o njima. Važno je imati na umu i to komunicirati djeci da idu u školu zbog sebe, ne zbog roditelja, učitelja, ili bilo koga drugog.
• Fokus bi trebao biti na procesu i iskustvu učenja a ne na ocjenama. Ono što je uistinu važno tijekom učenja je proces i ono što je dijete naučilo tijekom tog procesa – odgovornost, trud, ustrajnost, zadovoljstvo, zalaganje, “svaki izbor nosi posljedicu”, i sl. Kada se dogode lošiji rezultati od očekivanih, i njih treba prigriliti jer pomažu djetetu da nauče gdje i kako može drugačije i na čemu treba dodatno raditi. Trud i zalaganje je ono što se treba vrednovati a ne konačni output. Znamo da ti konačni outputi (u ovom slučaju ocjene) mogu biti podložni i nekontrolirajućim faktorima, pa je ovo dodatni razlog da se makne fokus s njih.
• Ako dijete nije steklo radnu naviku, roditelj bi mu trebao pomoći da je stekne i da nauči organizirati svoj dan. No, tu treba paziti da ipak neki dio autonomije ostane kod djeteta. Mnoga djeca nisu stekla radnu naviku za vrijeme prva 4 razreda osnovne škole, što kasnije stvara problem kada se u 5. razredu krene s kompleksnijim gradivom i potrebom za većim vremenom provedenim u učenju. U ovakvim situacijama je roditelj taj koji bi trebao pomoći djetetu u organizaciji vremena i postaviti granice oko npr. vremena provedenog na ekranima ili bilo kojim drugim distraktorima. Svakako treba voditi računa da dan djeteta ne bude programiran onako kako roditeljima odgovara i kako oni misle da je najbolje, nego se ipak treba poštovati dječja uatonomija na način da i dijete ima pravo dati svoje ideje, odnosno, da roditelji i dijete zajedno dogovore dnevni raspored.
• Ako dijete treba pomoć oko alata i načina učenja ili pisanja zadaća, roditelj bi trebao samo usmjeravati a ne davati gotova rješenja ili pisati zadaće umjesto djeteta. Iako su školske obveze odgovornost djece, to ne znači da roditelj ne treba “uskočiti” kada im je potrebna pomoć pri učenju ili pružanju alata u učenju s razumijevanjem ili usmjeravanju pri pronalaženju rješenja. Rečenice poput “školske obveze su tvoja obveza, no ja sam tu ako ti treba nešto pojasniti, ispitati te ili te usmjeriti” daju djetetu sigurnost da se može osloniti na roditelja ako bude trebao pomoć. No tu roditelji moraju biti oprezni da se ta pomoć ne pretvori u potpuno obavljanje zadataka ili, ne daj bože, pisanja zadaća umjesto djeteta jer je ovo dobitna kombinacija da na kraju uspjeh postane roditeljev a ne djetetov, što naravno vodi do djetetove frustracije i osjećaja nekompetentnosti. Usmjeravanje, postavljanje otvorenih pitanja, ukazivanje na ključne točke i sl. je ono što je potrebno djetetu kada traži roditeljevu pomoć.
• Roditelji bi trebali više slušati, ohrabrivati i podržavati djecu a manje prigovarati, kritizirati i konstantno davati savjete. Ne znam za vas, no ja sam mrzila u tinejdžerstvu konstantne mamine savjete. Dobivala sam ih i kada sam ih trebala i kada nisam. A u 90% slučajeva sam trebala samo da me sluša. Ako se dijete žali na neke situacije u školi ili na zadatke i oškolske obveze, to ne znači da odmah treba roditeljev savjet. To znači, u većini slučajeva, da samo želi s nekim podijeliti svoje osjećaje. Kritike i prigovaranje (pred)tinejdžeri ne podnose; naprotiv, pružaju otpor prema njima, nekada pasivni (prave se da slušaju) a nekada aktivni (dolazi do svađa). Djeci ovog uzrasta uglavnom treba da ih netko sasluša, ohrabri, podrži i pokaže da vjeruje u njih. Na kraju krajeva, uvijek je moguće pitati dijete “što ti je sada potrebno od mene, trebaš li moj savjet ili da te samo saslušam?”.
• Važno je izbjegavati metode nagrade i kazne a umjesto njih primjenjivati prirodne posljedice. Većini roditelja se nagrađivanje ili kažnjavanje čini kao super efikasna metoda za poticanje školaraca na učenje. Mnoga istraživanja su pokazala da nagrade i kazne ne dovode do dugoročne motivacije. Možda će ove memtode imati kratkoročni efekt (npr. učit će za nadolazeći test), no one ne uče djecu životnim vrijednostima poput truda, upornosti, ustrajnosti i prirodnim posljedicama koje oni nose. Također s manjkom truda i ustrajnosti, osjetit će prirodnu posljedicu nezadovoljstva i ne ostvarivanja svog cilja poput npr. bolje ocjene i onoga što ona nosi sa sobom. Kazne i nagrade prioritiziraju output a ne proces, koje smo gore spomenuli. Također, ove metode su vanjski motivatori a ne unutarnji, koji je primarni i najvažniji da jedna osoba postigne. U današnje vrijeme se jako puno materijalizira odlična ocjena ili odličan uspjeh, pa se nerijetko novci daju djeci za te ocjene ili uspjehe. Ovdje valja imati na umu da dijete vrlo lako može postati nezasitno i pohlepno i naučiti da se neki trud isplati samo ako za output bude dobro plaćen.
• Roditelj ne bi smio nametati svoja visoka očekivanja od djece i svoju ambiciju ispunjavati preko djetetovih leđa. Visoka očekivanja roditelja, pritisak oko odličnih ocjena, forsiranje vannastavnih aktivnosti, popunjavanje dnevnog djetetovog rasporeda samo kako se ne bi dosađivao ili kako bi “uspio” u životu, stvara djetetu ogroman teret i pritisak i nerijetko anksioznost pa i panične napade. Dijete tada svoje obveze obavlja ne iz vlastitog gušta, nego zato da bi zadovoljio očekivanja roditelja ili da roditelj ne bude razočaran. Uglavnom djeca u ovim slučajevima teže perfekcinizmu koje im cijeli život stvara veliki problem. Ili pak s druge strane, djeca gube potpuno motivaciju jer znaju da nisu nikada dovoljno dobra, ma šta god napravili.
• I pad i loša ocjena su dio odrastanja i školskog puta, sasvim je u redu da se dogode. Jako je važno djeci komunicirati i zaista im primjerom pokazati da je u redu da se greške događaju, da je u redu da dobiju i lošu ocjenu, da nekada odu nespremna na ispite…sve je to u redu i dio svakodnevnog života. Uspjeh ne postoji bez grešaka a bez grešaka je nemoguć pravilan rast i razvoj. Greške su tu da nas nauče što je u redu a što nije te kako neke stvari možemo drugačije napraviti. No, da bi ovo bilo primjenjivo, svakako je važno da se smanje visoka očekivanja od djece koja sam spomenula u prethodnoj točci.
• Razne gadgeti i distraktori bi trebali biti izvan prostorije u kojoj dijete obavlja školske obveze a njihova uporaba i granice jasno iskomunicirane i postavljene. Svjesni smo svi koliko nam pozornosti i distrakcije uzimaju svi silni ekrani oko nas i koliko se i mi odrasli teško natjeramo na neke obveze kada nas privuku snažno skrolanja, filmovi, serije i sl. (Pred)tinejdžerima, kojima prefrontalni korteks, zadužen za racionalno donošenje odluka i kontrolu emocija, još uvijek nije razvijen, još teže uspijevaju odoljeti dopaminu koji se tako snažno luči svakim novim skrolanjem. Ne trebamo ni spomenuti koliko je boravak za ekranom zabavniji od bravka za knjigom. Zato je ovdje važna uloga roditelja i granice koje postavljaju oko uporabe gadgeta, od sadržaja pa do vremena i mjesta njihove uporabe. Tako npr, za vrijeme učenja ili obavljanja školskih zadataka, gadgetima nije mjesto pored djeteta. Isto vrijedi prije odlaska na spavanje i za vrijeme spavanja kako bi se izbjegle mogućnosti njihove uporabe u doba kada bi se dijete trebalo odmarati.
• Važno je ostaviti dovoljno vremena za interese i hobije djeteta, kao i za vrijeme provedeno zajedno bez razgovora o školi. Važno je imati na umu da život jednog djeteta nije samo škola, da su jednom (pred)tinejdžeru jako važni njegovi interesi, prijatelji i druženje, simpatije, hobiji, pa i obično dosađivanje. U skladu s tim, postoji puno drugih tema koje se mogu prolaziti za vrijeme zajedničkog druženja, ne mora se uvijek pričati o školi. Ako je zaista škola najvažnija tema, dijete dobija dojam da su roditeljima važniji uspjeh i ocjene od samog djeteta i onoga što mu se događa van škole, što voli, koji su mu interesi, itd. Također, i dijete mora negdje drugdje “napuniti baterije”, baš kao i mi odrasli, da bi se lakše moglo nositi sa onim “ozbiljnijim” stvarima.
• Uspoređivanje s drugom (“boljom”) djecom djeluje jako demotivirajuće. Nitko ne voli da ga se uspoređuje s drugima, pa tako ni djeca, osobito ne (pred)tinejdžeri. A kada su k tome to još usporedbe s “boljom” ili “uspješnijom” djecom, kod djeteta se javlja onaj osjećaj da ga roditelji ne prihvaćaju onakvog kakav je, da im nije dovoljno dobar. Posljedično opet dolazimo ili do pritiska da mora biti bolji pa onda do perfekcionizma ili potpunog gubitka motivacije (“ionako ne valjam pa čemu se truditi”).
• Više isticanja pozitivnih osobina, djela i napretka a manje onih lošijih strana ili postupaka. Ono što zalijevamo i njegujemo, to raste i napreduje. U prijevodu, ako naglašavamo dobre strane djeteta, trud, zalaganje, makar i male pomake ka boljem, to su one osobine koje će se razvijati i cvjetati. Isto vrijedi i s negativnim osobinama pa je na svima nama da odlučimo što ćemo radije zalijevati i njegovati.
• Poticanje zdravih navika i dovoljno sna kako bi imali dovoljno energije za svakodnevne izazove. (Pred)tinejdžeri su skloni kasnijim odlascima na spavanje, većem boravku pred ekranima, bivanjem u svojim sobama i slično, što može dovesti lakše do nekih nezdravih navika i manjka sna a posljedično do manjka koncentracije, odnosno većeg umora, što svakako negativno djeluje na izvršenje obveza. Roditelji bi trebali svojim primjerom pokazati i poticati djecu na zdravije navike i redovne ranije odlaske na spavanje, koji također podrazumijevaju i ostavljanje gadgeta van spavaćih soba.

I za kraj, želim naglasiti kako je za provođenjem gore navedenih prijedloga jako važno imati dobar odnos sa svojim (pred)tinejdžerom jer, tek kada su roditelj i dijete povezani, kada dijete osjeti onu istinsku konekciju i prihvaćanje od strane roditelja, voljno je prihvatiti njegove savjete ili granice i mijenjati sebe i svoje postupke (u granicama u kojima im to dozvoljava stupanj razvoja njihovog mozga).