Snaga Svjesnosti

Ako si roditelj (pred)tinejdžera, pa čak i mlađeg školarca, sigurno si barem jednom pomislio/la kako tvoje dijete ima jako malo ili nikako motivacije za školske obveze. Osobno sam se puno puta susrela s tim mislima i još uvijek se ponekad s njima borima.

U nastavku ti donosim neke od razloga zbog kojih tvoje dijete gubi motivaciju:

• Školski sustav, koji se nije mijenjao desetljećima, ubija u njima motivaciju već u prvim mjesecima školovanja. Djeca su bića kojima je u prirodi istraživanje, propitivanje, kreativnost, igra, radoznalost, kretanje, skakanje, da bi se uredno razvijali. Čim djeca kroče u školu, sustav ih odmah pokušava ukalupiti, smiriti, stišati, ne dati im priliku da istražuju, propituju, govori im se da postoji samo jedan točan odgovor, ne potiče ih se da uče s razumjevanjem, nego naprotiv, napamet. Zatim, primorani su šutiti, mirovati, satima biti fokusirani i paziti pod satom, ne propitivati puno, po mogućnosti obavljati fiziološke potrebe samo pod odmorom, ne smiju imati međusobne nesuglasice i sitne svađe (ovdje zaista mislim na uobičajene dječje konflikte, nikako ne na verbalno ili fizičko nasilje). Ne trebam ni naglašavati kako ih se podučava i uči gradivu kao da će u najmanju ruku svi jednoga dana biti sveučilišni profesori, kako je gradivo toliko opširno i nepotrebno za vjerojatno 80% budućih zanimanja, kako nema iskustvenog učenja, samo teoretskog, kako se djecu ne uči o vrijednostima mentalnog zdravlja, emocijama, spolnom odgoju, socioemocionalnim vještinama, itd. Po ovome pitanju se zaista ne trebamo čuditi zašto djeca ne vole ići u školu i zašto ih bivanje tamo ne motivira.
• Roditelji preuzimaju na sebe odgovornost za školske obveze umjesto djeteta a nekada čak obveze obavljaju oni a ne dijete. Jasno je da će roditelj u samom početku školovanja voditi računa o djetetovim školskim obvezama i pomagati mu oko izvršenja istih, no tu odgovornost roditelj mora polako otpuštati s razvojem djeteta i njegovim školskim stažom. Ako roditelj na sebe preuzima obvezu za školske obveze, podsjeća dijete na njih a onda ih na kraju i sam obavi, poručuje djetetu da ono nije sposobno to samo napraviti ili da se ne treba ono brinuti oko školskih obveza jer ima netko drugi tko se o tome brine. Posljedično dijete gubi motivaciju jer si misli “ne trebam to raditi, budu se mama i tata pobrinuli” ili “ja to ne znam napraviti dovoljno dobro pa je bolje da i ne radim”.
• Djeca ne znaju učiti s razumijevanjem a radne navike su jako slabo razvijene ili ne postoje. Ako odpočetka školovanja djeca ne steknu radne navike, kasnije, kada su one neophodne, jako se teško stječu. Dijete koje možda nije ni moralo prije 5. razreda sjediti i “grijati” stolicu, veća potreba za učenjem od 5. razreda na dalje u njemu budi frustraciju jer niti nije naučio učiti niti se može natjerati promijeniti svoju dinamiku u danu. I nama odraslima je jako teško uvesti neku novu dnevnu obvezu u svoj svakodnevni ritam.
• Roditelji, pa i škola, postavljaju visoka očekivanja od djece pa djeca radije odustanu nego da razočaraju roditelje ili profesore. Djeca koja su pod pritiskom visokih očekivanja od roditelja nerijetko odustaju jer znaju da nikada nije dovoljno dobro pa jednostavno prestanu pokušavati i gube interes za uspjehom. Ako znaju da nikada neće zadovoljiti visoka očekivanja, “zašto se onda uopće truditi?”.
• Fokus roditelja je uglavnom na ocjenama a ne na procesu i iskustvu. Nerijetko i vrednuju dijete prema ocjenama. Danas su, čini mi se, roditelji jako opterećeni ocjenama svoje djece, osobito kada se približavaju upisima u srednju školu. Vjerojatno je dijelom opet kriv školski sustav koji nam je danas stvorio hiperinflaciju odlikaša i koji prosjek ocjena postavlja kao kriterij za upis u srednje škole. Drugi jako važan “krivac” jer silna želja roditelja da im djeca “uspiju” u životu a taj uspjeh je po njima jedino zagarantiran upisom u najbolje gimnazije. Djeca kojoj se stvara pritisak oko ocjena, postaju ili perfekcionisti ili potpuno demotivirani (kao što sam opisala u prethodnoj točci). Također djeca na ovaj način dobivaju dojam da su njihovim roditeljima važnije njihove ocjene od njih samih. Djeca u svom procesu učenja ne bi trebala biti opterećenena konačnim outputom, odnosno, ocjenama, nego bi trebala skupljati životno iskustvo iz procesa učenja.
• Roditelji puno pričaju ili kritiziraju a malo slušaju. Roditelji su jako skloni kritiziranju, prigovaranju, ispravljanju i dijeljenju savjeta tamo gdje treba i ne treba. Dijete tako dobiva poruku da nije sposobno samo riješiti problem i da uvijek treba poslušati roditelje i napraviti nešto kako su mu oni rekli. Posljedično dolazi do pada interesa kod djece, pasivnog (“da, da, razumijem” samo da roditelje skine s grbače) ili aktivnog otpora (svađe i namjerno odbijanje poslušnosti i onoga što bi se trebalo).
• Djeca često bivaju uspoređivana s drugom djecom, bilo od strane roditelja, šire i uže obitelji ili učitelja. Djeca žele da ih roditelji vide, čuju i prihvate onakve kakvi jesu, ne da žele da budu kao Marko, Pero, Ivan, i drugi. Time im poručuju da im nisu dovoljni takvi kakvi jesu i samim time motivacija znatno opada.
• Djeca su okružena s jako puno distraktora koji im odvraćaju pažnju i koju su puno zanimljiviji od učenja ili pisanja zadaće. Svjesni smo svi s koliko gadgeta su djeca svakodnevno okružena a svaki taj uređaj u njima potiče visoko lučenje dopamina, osjećaj ugoda, pa samim time i ovisnost. Nismo ni mi odrasli daleko od toga. Sjetite se samo koliko puta ste se našli u beskrajnom skrolanju ili filmskom maratonu iako ste imali “pametnijeg” posla. Ako je djeci motivacija već u padu ili na niskim razinama, distraktori će im itekako biti jako primamljivi.
• Roditelji kritiziraju i etiketiraju djecu da su lijeni, neodgovorni, nezainteresirani, itd. Jeste li ikada čuli za onu izreku “ako se neistina ponovi dovoljan broj puta, ona postaje istina”. E tako je i u ovom slučaju. Ako djetetu roditelji ponavljaju često da je lijeno, ono će zaista takvo i postati. Uz to će mu se znatno narušiti samopoštovanje i samopouzdanje, a o motivaciji ne trebamo niti pričati. Njegov mehanizam će funkcionirati na način “ionako sam lijen, nema veze što ležim i ništa ne radim, potvrđujem ono što svi misle o meni” ili “ja sam lijen, ne mogu se ja natjerati na to”.
• Roditelji za motivaciju primjenjuju metodu nagrade i kazne. I jedna i druga metoda su kratkoročne i neučinkovite. Umjesto ovakvih metoda, djeci je potrebna podrška, vjera u njihovu sposobnost i poštovanje, sve ono što će djelovati na djetetovu unutarnju motivaciju. Vanjske motivacije, bilo kazne ili nagrade, nikako nisu nešto što će dugoročno imati efekta i što će pomoći djetetu da nauči prave i istinske vrijednosti truda i zalaganja. Kazne će dijete natjerati da uči ne zbog sebe, nego zbog roditelja ili u cilju izbjegavanja kazni, a nagrade će imati efekta samo trenutno te će potencijalno dovesti do nezasitnosti materijalnim stvarima pa i pohlepnosti.

Kada sljedeći put pomislite kako vam je dijete lijeno ili nemotivirano, pokušajte se sjetiti nekih od navedenih razloga i vidjeti što se krije u pozadini te nemotiviranosti. Samim time ćete svoje dijete bolje razumjeti i možda izbjeći neke postupke (koji su u vašoj moći) koji djeluju demotivirajuće na vaše dijete. 🙂