Što se zaista krije iza rečenice “želim da su moja djeca sretna i uspješna”

Jedna od stvari koja najviše remeti mir i zadovoljstvo roditelja i narušava odnos roditelj-dijete je ideja da njihova djeca trebaju biti sretna i uspješna. Koliko sam samo puta, na pitanje što žele za svoju djecu, čula od roditelja izjavu “Želim da moje dijete bude sretno i uspješno!”.

Uopće željeti nešto za nekoga stvara problem u samom startu. U redu je željeti nekome dobro, no željeti da netko bude ovakav ili onakav, u ovom slučaju sretan i uspješan, znači kontrolirati ga. Zamislite situaciju u kojoj na svojem poslu osjećate nelagodu, nervozu oko nadolazećeg projekta ili jednostavno nezadovoljstvo oko bivanja u toj kompaniji, na tom poslu i s tim ljudima. O tome svemu razgovarate sa svojim partnerom i on vam kaže: “Ne mogu vjerovati da nisi sretna! Prestani biti nervozna i nesretna! Želim da si sretna što imaš posao! Neprihvatljivo je da si nezadovoljna i nesretna na tom poslu! Zašto se više ne trudiš i ne napreduješ?!” Kako bi se osjećali kada biste sve ovo čuli? Sigurna sam da bi vas ove rečenice duboko povrijedile i vjerojatno bacile u još veći očaj.

Upravo je ovo način na koji se velika većina roditelja odnosi prema svojoj djeci. Toliko želimo da su sretni i uspješni da, kada nisu, činimo da se osjećaju još lošije i manje vrijednima.

Vjerojatno se i dalje pitate što je loše u tome da želimo našoj djeci sreću i uspjeh. Pa idemo dalje pojasniti. Kada želimo partneru, rodbini, prijateljima sreću, uspjeh i sl., mi smo tu samo pasivno uključeni, no kada to želimo svojoj djeci, aktivno se uključujemo i tada naša očekivanja projiciramo na njih. Drugim riječima, stavljamo ih u okvire našeg viđenja sreće i uspjeha, bez da njima damo slobodu da istraže, zabrljaju, dožive razni spektar emocija i da nauče da nered i ljepota života idu ruku pod ruku.

Koliko god mi bili dobronamjerni, naša želja za srećom i uspjehom naše djece uglavnom dolazi iz sebičnih razloga. Mi želimo da su sretni i uspješni jer se tada mi osjećamo sretno i uspješno u ulozi roditelja. Mi se osjećamo kompetentno i zadovoljno. U konačnici je važno kako njihova sreća i uspjeh utječu na nas. Sigurna sam da ste puno puta osjetili ljutnju, nervozu ili zabrinutost kada je vaše dijete izabralo neku aktivnost, školu, prijatelja, itd. koji nisu bili po vašem izboru ili u skladu s vašim mišljenjem. U prijevodu – želimo da su naša djeca sretna sve dok se njihovi izbori podudaraju s našim očekivanjima. Njihova poslušnost i njihovi izbori u skladu s našim očekivanjima čini nas sretnima, vjerujući da imamo kontrolu i uspjeh kao roditelji.

Nadalje, što je uopće sreća i uspjeh? Koja je prava definicija jednog ili drugog? Stanite i razmislite o ovome. Univerzalna definicija ne postoji. Ideja o sreći i uspjehu je samo ideja, ništa više. Svaki čovjek ima svoju definiciju ova dva pojma. Što je jednom čovjeku sreća i uspjeh, ne mora biti i drugome. Ovo su subjektivni a ne objektivni pojmovi.

Sreća je, kao što svi znamo, prolazna. Suludo je očekivati od bilo koga da je uvijek sretan. S druge strane, uspjeh je ezoterična ideja određena mnogim složenim kvalifikacijama. Uspjeh za školarca, koji ima izazova s matematikom, je pronalaženje rješenja za kompleksniji zadatak. Drugom je možda uspjeh upis u željenu srednju školu. Trećem možda sporazumijevanje na stranom jeziku.

Toliko se slijepo vežemo za ideju sreće i uspjeha da ne shvaćamo da su one prolazne i da nemaju dugoročno značenje. Od malih nogu su utkane u sve nas jer su dio naše kulture i društva. Kada god vidimo da je naše dijete nesretno ili neuspješno, izgubimo razum, želimo odmah popravljati situaciju, izbaviti ih iz tih situacija, osloboditi ih patnje ili pak kazniti ako je riječ o neuspjehu u školi. U konačnici nas ovaj koncept sreće i uspjeha dovodi do patnje i nezadovoljstva, onoliko dugo koliko budemo padali u njegovu zamku.

I ako vam se sada postavlja pitanje “Znači li ovo da se ne bih trebala brinuti kada mi je dijete tužno ili kada mu ne ide dobro u školi?”, briga za djecu ne znači da ih moramo učiniti sretnim i uspješnim ljudima niti da je naša odgovornost ako to nisu. Briga za djecu znači da ih prihvaćamo onakve kakvi jesu. Ako su tužni, neka budu tužni. Ako se bore s nekim predmetom u školi, pustite ih neka se bore. Naravno da ćemo biti tu da im pomognemo pronaći rješenje (ako to žele od nas), no ne u cilju da dođemo do cilja ili odredišta koji se zove “sreća i uspjeh”. Ovakvo odredište ne postoji. Možete ga zauvijek tražiti i nikada pronaći. Ne postoji biće na ovoj zemaljskoj kugli koje se uvijek osjeća sretno i uspješno. Svi u životu prolazimo kroz periode kada osjetimo niz neugodnih emocija i kada se susrećemo s padovima. I to je ljudski, sasvim normalno i prirodno.

Umjesto da ganjate ova nedostižna odredišta, učite djecu da su padovi i neugodne emocije u životu neizbježni. Tako će biti emocionalno otporniji i više spremni na razočaranja, puno više nego da se vežu za ideju da je život satkan s kontinuiranom srećom i uspjehom.

Umjesto fokusa na krajnji ishod (kao što je to u slučaju sreće i uspjeha), fokusirajte se na sadašnji trenutak i iskustvo, odnosno na ono što se događa sada i ovdje. Ako dijete npr. plaće ili se smije, dozvolite mu da osjeti bivanje u tom osjećaju, u tom iskustvu, da se poveže s njim, da osjeti sebe i kako se osjeća u tom trenutku. Tada dopuštate djetetu da dobije iskustvo i da se poveže s onime što se trenutno dešava, bez unutarnjeg presinga da dostigne postavljeni cilj ili ishod. Iskustvo i proces je ono što je važno, nikako samo krajnji ishod. Ovo pokušajte i vi sami na sebi primijeniti, ne samo s djecom. Osjetit ćete mirnoću i zadovoljstvo, za razliku od nemira i nervoze koju osjećate kada razmišljate jedino o krajnjem cilju (ne zaboravite da svoj nemir i nervozu prenosite i na djecu).

Ukoliko djeca proživljavaju svoj život na svoj način (s granicama prilagođene dobi), nije važno izgleda li to ovako ili onako. To je njihovo iskustvo koje ih najbolje uči životnim postavkama i onome kakav život zaista žele za sebe.

I za kraj, zapamtite da kada mi radimo na svojoj unutarnjoj konekciji, kada prepoznajemo i zadovoljavamo sami svoje potrebe, strahove i očekivanja, prestajemo koristiti djecu da nam ih ispune te ih puštamo da iskuse svoj vlastiti život bez našeg uplitanja ili kontrole.

Izvor: Dr. Shefali, The Parenting map, 2023

Komentiraj